Katedra za glumu

Ova Akademija osnovana je prevashodno kao škola za izučavanje glume, a tek su docnije bili uvedeni drugi odseci i grupe. To govori da Grupa za glumu predstavlja najstariju disciplinu koja se izučava na Akademiji, pa bi se istorija ove škole mogla da prati i kroz razvitak ove grupe. Grupa za glumu je ostala jedinstvena i u njoj se vaspitavaju glumci za sve navedene oblasti. To je razumljivo kada se zna da, u osnovi, glumačka umetnost predstavlja suštinu ne samo pozorišne nego i ostalih medijuma izražavanja. Neosporna je činjenica da naše pozorište, naš film, naša televizija i naš radio za svoj današnji nesumnjivi uspon umnogome imaju da zahvale i našoj Akademiji, koja je vaspitala nemali broj raznovrsnih i sposobnih glumaca.

Mata Milošević (1969)

Glumački izraz danas je složeniji nego ranije; odbacuju se stari metodi i pojavljuju novi; savremeno pozorište traži i novog glumca. Škole moraju da se oslobode onoga što je akademsko i jalovo, da odbace šablone, i da zaštite one zametke novoga koji se pojavljuju sa novim generacijama.
Kako treba da se oblikuje savremena nastava glume? Praksa u svetu ne pruža nam siguran i jasan odgovor. Postoje različiti oblici, ali nije utvrđeno koji je najpogodniji. Metodi su različiti, ali oni danas više zavise od tradicije nego od istraživanja.
Program je zasnovan na tezi da je igra osnova glumačke umetnosti, da elementi kao što su radnja, sukob, lik, stil i žanr ne smeju biti tumačeni sa gledišta jedne jedine estetičke doktrine, niti glumac u školi treba da se priprema samo za određeni tip pozorišta (npr., za "klasično" pozorište sa realističnom glumom). Rad u školi mora da bude tehnička priprema studenata za slobodno stvaralaštvo u pozorištu koje odabere, ili koje sam stvori.

Predrag Bajčetić (1969)

Prvi zadatak pedagoga glume je da stvori uslove koji omogućavaju razvoj Talenta, gladi za komunikacijom i želje za glumom. To nije moguće ako postoji strah, ako nema poverenja između pedagoga i studenta glume.
Pedagogija glume je prijateljska pomoć. Treba razumeti i osetiti vibracije studenta, bol od napetosti postojanja na sceni i pokušaja da se pokrene i preskoči prepreka.
Student glume ne može da nauči glumu već samo da razvije ono što već ima u sebi. Tako pedagog glume pomaže talentovanim mladim glumcima da porastu i iznenade publiku.
Od prijemnog do diplomskog ispita student traži i nalazi svoj scenski identitet. Njegova individualnost je osnovni izvor buduće scenske originalnosti, onoga po čemu će se razlikovati od drugih, prepoznatljiv po svom stilu. Zato sam od selekcije studenata za klasu koju vodim, kroz sve vežbe, razgovore, kolokvijume, izbor ispitnih zadataka nastojao da pomognem razvoju osobenosti ili specifičnosti individualnog glumačkog izraza. Nastojao sam da moji studenti budu različiti, a da govore istim jezikom.
U tom jeziku postoje osnovne reči: Radnja, Lik, Žanr i Stil. To je četvorogodišnji program glume. Student koji je razumeo, primenio na sebi, preuzeo u trajno vlasništvo ova četiri stuba glumačke profesije može stati na scenu ili pred kameru i delovati vrlo dugo. Možda ceo život.
Najuspešniji glumac je onaj koji najduže traje na sceni!

dr Vladimir Jevtović (2007)

Razvoj procesa školovanja u oblasti dramskih umetnosti u našoj zemlji svoj najviši oblik dobija osnivanjem Akademije za pozorišnu umetnost, današnjeg Fakulteta dramskih umetnosti. Uredba o osnivanju i delokrugu rada Akademije za pozorišnu umetnost u Beogradu doneta je 11. decembra 1948. godine i objavljena u Službenom glasniku FNRJ. Donela ju je Vlada FNRJ, na predlog ministra za pitanja nauke i kulture, a potpisali predsednik Vlade FNRJ Josip Broz Tito i ministar Rodoljub Čolaković.

Za prvog direktora Akademije postavljen je 1. januara 1949. godine književnik Dušan Matić. U januaru 1949. godine održani su u glumačkom salonu Jugoslovenskog dramskog pozorišta prvi prijemni ispiti, a prvi časovi su održani 12. februara 1949. Akademija je bila smeštena u ulici Vuka Karadžića broj 12, u nekoliko prostorija jednog malo većeg stana.

U prvu generaciju je bilo upisano 40 studenata glume i 24 studenta režije. Oni su bili raspoređeni u tri klase glume – profesora Mate Miloševića, Joze Laurenčića i Bojana Stupice, i dve klase režije – profesora Huga Klajna i Bojana Stupice. Pored njih u prvom periodu Glumu su predavali i Joža Rutić, Viktor Starčić, Josip Kulundžić, Nada Riznić, Raša Plaović i Tomislav Tanhofer. Asistenti na glavnom predmetu bili su Miroslav Belović, Soja Jovanović, Zoran Ristanović, Branko Pleša, Ljubomir Bogdanović, Vlado Jablan, Bogdan Jerković, Stevo Žigon, Braslav Borozan, Ognjenka Milićević, Miroslav Dedić i Dara Vukotić Plaović.

Prvi nastavnici stručno-umetničkih predmeta bili su Obrad Nedović i Tomislav Tanhofer (Dikcija), Nada Grbić (Scenske kretnje), Karlo Bulić (Maska i šminka), Miomir Denić (Scenografija), Anton Potočnjak (Tehnika scene), Milica Babić-Jovanović (Istorija kostima), a tokom narednog perioda i Konstantin Eger, Ljerka Pejčić, Tamara Polonska, dr Branivoj Đorđević, kao i njihovi asistenti Nada Grbić i Divna Đoković. Teorijske predmete predavali su dr Miloš Đurić (Istorija antičke drame i pozorišta), Dušan Matić (Moderna književnost), Stanislav Bajić (Istorija svetskog pozorišta i drame), dr Đorđe Živanović (Narodni jezik), Stanislava Kolarić (Istorija umetnosti), Živorad Vasić (Psihologija).

Od prve generacije na Akademiji je primenjivan sistem klasa, što znači da je određenu grupu studenata primljenu na prvu godinu određeni nastavnik glavnog predmeta (šef klase) mentorski vodio do završetka studija. Ovaj sistem, posle povremenih pokušaja modifikacija, sačuvan je do današnjih dana.

Glavno obeležje režima studija bio je princip kontrolnih ispita, koji je primenjivan sve do 1967. godine. Ovaj princip podrazumevao je da se na prvu godinu prima veći broj studenata nego danas, ali je ispit iz glavnog predmeta na prvoj (ponekad drugoj) godini imao karakter kontrolnog, odnosno eliminatornog ispita. Studenti koji nisu položili ovaj ispit gubili su pravo na dalje školovanje. Time je, u stvari, prva godina studija postajala neka vrsta produženog prijemnog ispita u najužem krugu, u kome se vršila najdetaljnija i najrigoroznija provera sposobnosti.

Tako je od 40 studenata upisanih u prvu generaciju glume do diplomske predstave stiglo njih 18 (pored onih koji su prešli sa Visoke filmske škole). Među njima su bili Stojan Aranđelović, Vera Belogrlić, Bosiljka Boci, Stojan Dečermić, Zvonimir Ferenčić, Radmila Guteša, Dušan Jakšić, Živomir Joković, Predrag Laković, Stevan Maksić, Olivera Marković, Miodrag Popović (Deba), Maja Dimitrijević, Olga Stanisavljević, Vlastimir Stojiljković (Đuza), Mihajlo Viktorović. Klasa Mate Miloševića (asistenti Soja Jovanović i Miroslav Belović) održala je prvu diplomsku predstavu 11. marta 1952. izvođenjem komada Maksima Gorkog Poslednji.

1951. godine Akademija dobija prostor u Uskočkoj 2a, iznad robne kuće Beogradski magazin, predratnog Mitića. Osim pet soba u Vuka Karadžića 12, novi prostor za nastavu obuhvatao je još pet malih ili malo većih soba.

Već su rane pedesete godine i prve završene generacije studenata označile krupne rezultate Akademijinog pedagoškog rada. Dok su se u Jugoslovenskom dramskom pozorištu pojavili novi, mladi nosioci glavnih uloga, Beogradsko dramsko je osvojila generacija novog senzibiliteta, koja je zajedno sa rediteljima koji su im bili asistenti na Akademiji, izvela reformu pozorišnog repertoara i načina igre i time obeležila celu deceniju.

Ubrzo je na odseku za Glumu stasala nova generacija nastavnika, koji su prerasli u vrsne profesore Glume, koji su u narednim godinama predstavljali glavnu pedagošku i kreativnu snagu katedre - Minja Dedić, Ognjenka Milićević, Milenko Maričić i Predrag Bajčetić. Kraće vreme Glumu su predavali Ljiljana Krstić i Jovan Putnik. Početkom šezdesetih, kao asistenti na odseku su angažovani: Irenej Ćenan, Dušan Mihailović, Vlastimir Radovanović, Nikola Veselinović, Miodrag Radovanović, Olga Savić, Aleksandar Đorđević, Ljubomir Draškić i Arsenije Jovanović, kasnije profesor Glume. Šezdesetih godina dolazi i do promene sistema rada na Katedri. Privremeno je napušten koncept klase koju vodi jedan pedagog, pa je nastava organizovana tako da je klasu u svakoj narednoj godini vodio drugi nastavnik.

22. decembra 1962. godine, objavljen je novi Zakon o visokom školstvu NR Srbije. U tekstu tog zakona ozvaničava se novo ime: Akademija za pozorište, film, radio i televiziju. Ovaj naziv označio je novu orijentaciju i stvarao obavezu da se, koliko god je to moguće, ravnomerno razvijaju sve matične discipline. Širenje nastave i porast broja studenata pojačali su prostorne teškoće u kojima se nalazila Akademija. Zato je školske 1966/67. godine sa dobrodošlicom dočekana inicijativa da se Akademiji ponudi prostor u Knez-Mihailovoj 46 (iznad restorana Kolarac koji je godinama bio stecište nastavnika i studenata), u zamenu za prostorije u Uskočkoj ulici. Tako su dobijene četiri prostorije sa malim scenama, kao i nekoliko malih učionica za teorijsku nastavu, kao privremeno rešenje do konačnog useljenja u novu zgradu na Novom Beogradu.

Još od 1958. godine, neposredno po udruživanju u Umetničku akademiju, počela je akcija za izgradnju kompleksa koji bi, kao pravi mali umetnički grad, obuhvatio sve četiri akademije i Rektorat. Određeno je da se gradi prvo Akademija za pozorište, film, radio i televiziju, pa je njen glavni projekat završen 1968. Godine. U novu zgradu Akademija se seli u novembru 1974. godine, a preimenovanje Akademije u Fakultet dramskih umetnosti desilo se tokom završnih radova na izgradnji zgrade na Novom Beogradu, u Ho Ši Minovoj ulici 20 (sada Bulevar umetnosti).

Od sredine osamdesetih godina do danas u izvođenju nastave Glume svoj pedagoški pečat dala je nova generacija profesora: dr Vladimir Jevtović, mr Gordana Marić, Branislav Mićunović, Biljana Mašić Aleksić, Dragan Petrović, Anita Mančić, dr Srđan J. Karanović i Marija Milenković. Na Katedri je angažovana i plejada sjajnih profesora stručno-umetničkih predmeta, među kojima su Dragoslav Janković Maks, mr Ljiljana Grujić Erenrajh, dr Ljiljana Mrkić Popović, Jovanka Bjegojević, Milovan Gađanski, En Denis Janković, dr Radovan Knežević, Sofija Barac, Ferid Karajica, Lejla Mandžuka, dr Marina Marković, dr Dragan Popov, kao i u  skorije vreme Branka Pujić, dr Aleksandar Tasković, dr Teodora Stanković, dr Dijana Marojević.

Bivši studenti Akademije za pozorišnu umetnost i Fakulteta dramskih umetnosti tokom poslednjih sedam decenija u najvećoj meri prožimaju celokupni kulturno-umetnički milje našeg kulturnog prostora. U oblasti pozorišta, filma, radija i televizije nema značajnije institucije, niti značajnijeg projekta, koji nisu obeleženi doprinosom glumaca poteklih sa ove škole. Pa i kasnije osnovani dramski fakulteti i akademije (Novi Sad, Skoplje, Sarajevo, Priština, Cetinje, Banja Luka) započeli su svoj rad uz presudnu pomoć nastavnika beogradskog Fakulteta. Njihovi prvi nastavnici bili su nekadašnji beogradski studenti, a planovi i programi su im bili sačinjeni, uz veće ili manje modifikacije, naslanjajući se na beogradski model. Slobodno se može reći da je Fakultet dramskih umetnosti vršio funkciju matične škole (u etimološkom smislu te reči) za sve kasnije dramske visoke škole, uključujući i najnovije pokušaje sa privatnim akademijama (i podrazumevajući naravno da se potomci odvajaju od matice i doživljavaju različite sudbine).

Fakultet dramskih umetnosti i Katedra za glumu su za više od sedam decenija svoga rada bili prostor na kojem su se formirali kriterijumi, mesto u kome su se rodili najznačajniji stvaraoci i koje je neosporno ogromno doprinelo visokom nivou jugoslovenskog i srpskog pozorišta, filma, radija i televizije. I danas, kada postoji pluralitet školskih oblika, Katedra za glumu FDU i dalje zrači magnetskom privlačnošću: na nju svake godine konkuriše više kandidata nego na sve druge srodne škole zajedno unutar srpskog kulturnog prostora.